Filozofija života

Istina je zemlja bespuća. Čovjek do nje ne može doprijeti putem bilo koje organizacije, putem bilo kojeg vjerovanja, putem bilo koje dogme, svečenika ili rituala, niti putem bilo koje filozofske spoznaje ili psihološke tehnike. On je mora pronaći u zrcalu odnosa, u razumjevanju sadržaja svog vlastitog uma, kroz promatranje, a ne kroz intelektualnu analizu ili introspektivnu disekciju. Čovjek je u sebi stvorio predodžbe koje mu pružaju osjećaj sigurnosti- religiozne, političke, osobne. One se očituju kao simboli, ideje, vjerovanja. Teret tih predodžbi vlada čovjekovim mišljenjem, odnosima, i svakodnevnim životom. One uzrokuju naše probleme, jer u svakom odnosu odjeljuju čovjeka od čovjeka. Njegovo viđenje života oblikovano je pojmovima koji su već učvršćeni u njegovom umu. Sadržaj njegove svijesti jest njegova cijela opstojnost. Taj sadržaj je zajednički cijelom čovječanstvu. Individualnost je ime, forma i površinksa kultura koju on usvaja iz svoje tradicije i okoline. Jednistvenost pojedinca ne počiva u tom površinskom, već u potpunoj slobodi od sadržaja svijesti, koja je zajednička cijelom čovječanstvu. Stoga on nije individuum. Sloboda nije reakcija. Sloboda nije izbor. Čovjek si samo uobražava da je slobodan, zato što ima mogućnost izbora. Sloboda je čisto neusmjereno promatranje lišeno straha od kazne i nagrade. U slobodi nije prisutan motiv; sloboda nije na kraju evolucije čovjeka već počiva u prvom koraku njegove opstojnosti. Kroz promatranje on započinje otkrivati nedostatak slobode. Sloboda se pronalazi u svijesnosti bez izbora o našem svakodnevnom življenju i djelatnosti.
Misao je vrijeme. Misao je rođena iz iskustva i znanja koji su neodjeljivi od vremena i prošlosti. Vrijeme je psihološki neprijatelj čovjeka. Naše djelovanje se temelji na znanju, i stoga na vremenu, pa je čovjek uvijek rob prošlosti. Misao je uvijek ograničena i zato živimo u stalnom sukobu i borbi. Ne postoji psihološka evolucija. Kada čovjek postane svijestan kretanja svojih vlastitih misli, uočit će podjelu između mislioca i misli, promatrača i promatranog, onog koji doživljava i doživljaja. Otkrit će da je ta podjela zabluda. Jedino tada nastupa čisto promatranje, koje je uvid lišen svake sjene prošlosti ili vremena. Taj bezvremeni uvid dovodi do korijenite promjene u čovjekovom umu. Potpuna negacija bit je pozitivnosti. Tek kada je na dijelu negacija svega što je misao stvorila psihološki, jedino tada javlja se ljubav, zajedno sa suosjećanjem i inteligencijom.